Rasadnik CULJAK
BLOG
Voce i povrce
Zdravi i ukusni obroci za sve prilike
Značaj kokosa i njegovih prerađevina
Pripremite vaš vrt za proljeće
Kupus nudi obilje hranjivih tvari
Voćke u proljeće bolje cvjetaju
Zemljište mora biti bogato hranjivim elementima
Prednost dati jesenjoj sadnji
Zašto investirati u voćarstvo i kako donijeti prave odluke?
Bogatstvo kiselog kupusa
Proizvodnja povrća u zaštićenim prostorima
Temperatura zemljišta bitna za prezimljavanje
Bogastvo citrusa i ukrasnog bilja u „Rasadniku Čuljak“ - Čapljina
U 2016. porast proizvodnje kukuruza, soje, krompira, graha u FBiH
Vogošćanski poljoprivrednici nižu nove uspjehe
Zdrava ishrana
Koliko su jaja zapravo zdrava?
Propolis i imunološki sistem
Najzdraviji orašasti plod
Kako da ispečete savršeno kestenje u rerni i to bez imalo muke
Zimska ishrana ne mora biti monotona: Uživajte u omiljenim ukusima i dobroj liniji
Danas je Svjetski dan vitamina D!
Aditivi ZA ILI PROTIV
TANJIR POD STALNOM KONTROLOM
Domace zivotinje
Nekontrolisano kretanje životinja -
Seoski turizam
Turistička destinacija koju treba vidjeti i doživjeti
Šta je potrebno za razvoj seoskog turizma i agroturizma u BiH
Kulinarstvo
Deset u pola
Ekonomija
Pretpristupni status na putu ka EU integracijama
Paulovnija (Paulownia)
Subvencije i poticaji
Jesu li agro banke rješenje?
Kampanju podržali poljoprivrednici, upućeno pismo poslanicima
Dedić: Poljoprivrednicima pružiti veću podršku u budžetu za 2017. godinu
OK certificirani animalni proizvodi iz BiH od sada i na tržištu EU
Ozvaničena saradnja Obrtničke komore FBiH i Udruženja poljoprivrednika
Mediji
Selo je bolje od grada
Ribnjak iz dječačkog sna
“Organske subote” u Banjaluci i Sarajevu
Ljubav prema voćnjaku vratila ih u zavičaj
Zašto investirati u voćarstvo i kako donijeti prave odluke?
Uložili trud i znanje, nagrađeni uspjehom
Otvoren trodnevni sajam "Bosanska tržnica-dobri domaćin meda i ljekobilja"
Brazda za proljećnu sjetvu
Velike perspektive za domaće proizvođače
Zašto mljekarstvo usporava korak?
Snijeg čuva usjeve
Kako početi sa gajenjem ribe
Derviševići sagradili kuću od proizvodnje mlijeka i mliječnih proizvoda
Izvučeni dobitnici nagradne igre “Sezona Farmofit darivanja”
Zdravlje i prirodna medicina
Kožne bolesti
Blagotvorni napitak – čaj
Ljekovito bilje
Organske biljke Pro Reha
Bijeli sljez (Althaea officinalis)
Sponzorirani članci
Jukan Eko Hrana učestvuje na sajmu na Dobrinji
Zanimljivosti
Mirisni pandan-sredstvo za mamljenje mladića
Kakaovac – doping ili ljubavni napitak
Paulovnija
Agro priče
Može i bez pesticida
Kada zapjeva, njegovi konji se razvesele
Proizveo 60 vagona krompira
Drvene košnice postižu ogroman uspjeh
I hercegovačka vina među šampionima
Kako je božanstvo postalo Rožanstvo...
Košarku zamijenio uzgojem borovnica

AUTORI
Farmer (20)

Deset u pola

Ma koliko ih svojatali i gradovi i narodi ćevapčići su, ipak, bili i ostali zaštitni znak Sarajeva. Ovaj specijalitet od mljevenog mesa sa roštilja najpoznatiji je brand bez čije degustacije jedino vegetarijanac ode iz šehera. Ono što sarajevske ćevape čini posebnim je način pripreme i serviranja uz obavezan, opet sarajevski, somun.

Ćevapi ili ćevapčići (čiji je naziv preuzet od arapske riječi «ćevab, ćibap» što znači na komade isječeno vareno meso sa dosta umaka) kako tvrdi u«Bosanskom kuharu» Alija Lakišić «sa izvornom riječi, tehnološki postupak spravljanja ćevapčića nema nikakve funkcionalne veze». Gotovo da je teško govoriti o originalnom receptu za ćevape. Svaka ćevabdžinica sa tradicijom ima neki svoj «tajni» recept po čemu se u nijansama razlikuju u ukusu, načinu serviranja ili prilozima.

Lakišić tvrdi da se za ćevapčiće uzme govedje i braveće meso (u omjeru 1:1 ili 3/5 govedjeg i 2/5 bravljeg) te da se meso ne smije prati(?!) kako ne bi izgubilo ukus, zatim se izreže, izmješa, posoli i samelje 2 puta. Nakon dužeg miješanja ostavi se da meso «odleži» 2-3 sata.Tek potom se oblikuju ćevapčići dužine oko 5 cm. Lakišić navodi i da je dobro dodati u meso i nešto mineralne vode kako bi ćevapi bili ukusniji i ne bi prijanjali za rošilj. Većina ćevabdžija ne bi se složila sa ovim receptom, jer tvrde da ćevape spravljaju većinom od telećeg mesa. Očigledno je u ovom omjeru i osnovna razlika koja gotovo tradicionalno razdvaja i konzumente. Iako se rijetki sjećaju «ćevapčića kod Čike», izvjesno je da prvu ćevabdžinicu u Sarajevu otvaraju Asim i Ešref Ferhatović 1956./57.godine u današnjoj ulici Telali … Otprilike u isto vrijeme otvara se i ćevabdžinica Mrkva.

Ono što je jedinstveno svim poznatim sarajevskim ćevabdžinicama je –roštilj i to na drva ili drveni ugalj na kojem se održava približno ista temperatura žica, te serviranje uz «naparen» somun i sitno na kockice isjeckan crveni luk. Neke ćevabdžinice uz ovo nude i kajmak, druge samo kiselo mlijeko…ali to je već stvar ukusa. Iako ovu vrstu fast food-a možete pronaći u gotovo svakoj ulici, one, najpoznatije i priznatije sa najdužom tradicijom smještene su na Baščaršiji : Željo, Ferhatović, Mrkva, Kurto, Hodžić…Interesantno je da većina Sarajlija jede ćevape i svoju djecu vode tamo gdje su njih vodili roditelji i ta «generacijska pripadnost» gotovo je isključiva… Najčešće se naručuje porcija «deset u pola» (deset ćevapa u pola somuna), tek rijetki jedu manje… Ipak, ono što sarajevske ćevapčiće čini bitno drugačijim u odnosu na one banjolučke, travničke, tuzlanske je ukus- somuna.

SARAJEVSKI SOMUN

Iako se vjeruje da su somune u Bosnu donijeli Turci, manje je poznato da se ova vrsta peciva prvi put pominje u zapisima iz Timurlenkovog pohoda na Indiju. Da bi sa vojskom preživio u planinskim vijencima kuhar je morao da ispeče 40 tankih hljebova koji su zajedno bili teški 8 kilograma(veličinom i oblikom ličili su na današnje somune). Prema pisanju Hamdije Kreševljakovića još je gradnjom imareta (vakufske kuhinje za siromahe) kojeg je 1531.godine Gazi Husrev-beg uvakufio stajalo da se «svaki dan ima mjesiti kruh od 96 oka čistog brašna i da svaki mora vagati 100 grama». Prema Lakišiću somun je dizano okruglo pljosnato tijesto prečnika od 15 do 30 cm sa 45-50% vode, kada drugi put nadodje prebaci se na dasku, malo rasplješću i u «kafaz išaraju» (na sitne kvadratiće) šipkom zavijenom u salvetu.

Brašno ,voda, kvasac i so-jedini su sastojci somuna i čini se veoma prosto.Današnji u prosjeku imaju oko 300 grama.Najveća tajna je, kažu pekari, što hladnija voda i što vrelija peć.A upravo način pečenja je najbitniji element za pravi somun, koji ne smije da ima koru.Peć mora biti na drva sa posebno oblikovanim otvorom za pečenje. Somuni se ubacuju na drvenoj lopati i peku u prosjeku oko minute…Kad se izvade onako vreli, napuhani, «mehki ko duša» i zamirišu…teško da postoji vrsta peciva u kojem na taj način uživaju sva ćula…
Jer upravo somun (ili kako ga van Sarajeva nazivaju –samun ili lepinja) kad se raspari nad ćevapčićima čini jedinstvenu sarajevsku simbiozu izmedju onih najboljih pekara i čevabdžija.
Ali ne može se završiti priča o somunu bez pomena «ramazanskog somuna» koji se razlikuje tek po tome što se najčešće prije pečenja na tijesto stavi poseban začin –ćurekot. Po tom specifičnom mirisu ćurekota koji se širi Baščaršijom jedinstven je «miris Ramazana» u Sarajevu…Tad se pred iftar ispred najboljih pekara formiraju dugi redivi za somune. Nema iftara bez somuna-nepisano je pravilo Ramazana.

I eto, na kraju, ko zna šta je bitnije ćevap ili somun ili čaršija što po njima miriše i šta je više «sarajevsko». Deset u pola –brand je koji je i na poštanskim markama odaslan u svijet. Možda je konačno i vrijeme da ga patentiramo kao autohtoni sarajevski proizvod.


DODATNE POGODNOSTI ZA REGISTROVANE ČLANOVE I SARADNIKE
© 2016. moja-farma.com, Sva prava zadržana