Rasadnik CULJAK
RIJEČ STRUČNJAKA
Dr Hamdija Čivić
Dr Pakeza Drkenda
Dr Drena Gadžo
Veterinarski fakultet UNSA
Kikić Senad
Dr Muhamed Brka
Dr Sanja Oručević-Žuljević

ĐUBRIVA, VRSTE ĐUBRENJA I OSNOVE ISHRANE U SISTEMU BILJNE PROIZVODNJE

Đubriva su materije koje se koriste u poljoprivredi radi poboljšanja rasta i razvoja biljaka, odnosno prinosa i kvaliteta poljoprivrednih proizvoda, te zbog popravljanja plodnosti zemljišta.

Biljke za normalna rast i razvoj trebaju 17 biogenih elemenata (neophodnih), koje nazivamo biljnim hranivima. Od 17 neophodnih elemenata, njih 10 biljke trebaju u većim količinama i nazivaju se makroelementima i 7 u manjim količinama te se zbog toga nazivaju mikroelementima. Od makroelemenata: ugljik (C), kiseonik (O) i vodonik (H) biljke trebaju i sadrže ih najviše, ali iste biljke vrlo lako obezbjeđuju u procesu foosinteze iz ugljen dioksida (CO2) i vode (H2O). Međutim ostali elementi mineralne ishrane vrlo često mogu biti u nedostatku kod ishrane biljaka, posebno se to odnosi na azot (N), fosfor (P) i (K). Zbog toga u pravilu, skoro uvijek postoji potreba da se putem đubrenja unose ova hraniva u zemljište ili/i putem lista (folijarno). Osim ovih elemenata, u savremenoj –intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji, često je neophodno unositi i druge neophodne elemente putem đubrenja kako bi se postigli optimalni prinosi i kvalitet poljoprivrednih proizvoda.

Utvrđivanje potrebe za đubrenjem (količine, vrste đubriva, vrijeme i način primjene i sl.) određuje se tako što se prvo provede analize zemljišta i na osnovu nje utvrdi sadržaj biljnih hraniva u njemu (ponuda) sa jedne strane i specifične potrebe (zahtjevi) biljaka za pojedinim hranivima sa druge strane. Razlika u hranivima između potreba biljaka sa jedne strane i onoga što se nalazi na raspolaganju biljkama u zemljištu nadoknađuje se putem đubriva i đubrenja. Analizu zemljišta je neophodno provoditi ne samo da bi se postigla što veća produktivnost u biljnoj proizvodnji nego i zbog sve većih i stožijih standarda vezanih za zaštitu životne sredine.

Neophodna biljna hraniva se mogu dodavati iz mineralnih, organskih, organomineralnih đubriva, bakterijskih i mikoriznih đubriva.

Kao što i sam naziv ovih đubriva govori, kod mineralnih đubriva (često se nazivaju vještačkim ili sintetskim đubrivima) hraniva se nalaze u mineralnom obliku i taj oblik je pristupačan biljkama. Zbog toga mineralna đubriva znatno brže djeluju od organskih đubriva kod kojih su biljna hraniva uglavnom u organskome obliku i u najvećoj mjeri kao takva su nepristupačna biljkama za usvajanje.

Organska đubriva (često se nazivaju prirodnim đubrivima, kao što su npr. stajnjak, kompost, različiti biljni i životinjski ostatci i sl.) u zemljištu moraju prethodno da se razgrade (mineralizuju), odnosno da hraniva iz kompleksnih organskih spojeva pređu u prostija mineralna koja su biljci pristupačna. Proces razgradnje (mineralizacija) organske materije iz organskih đubriva u direktnoj je vezi sa aktivnošću mikroorganizama, glista i dr. faune u zemljištu. U uslovima visoke temperature, optimalne vlage i povoljne pH reakcije zemljišta proces razgradnje organske materije se odvija relativno brzo i obrnuto. Organska đubriva se obično primjenjuju u periodu kada nema vegetacije ili ona miruje i to u pravilu svake 3 godine. Pored toga što organska đubriva nakon razlaganja postaju direktan izvor hraniva za biljke ona se dodaju u zemljište i zbog popravka njegovih fizičko-hemijskih svojstava (popravak strukture, retencijske moći za vodu, adsorptivnih svojstava itd.).

Organomineralna đubriva predstavljaju smjesu organskih i mineralnih đubriva.

Pored navedenih đubriva ona po porijeklu mogu biti još i bakterijska i mikorizna đubriva. Ova đubriva sadrže korisne mikroorganizme (bakterije ili gljive) koje potpomažu transformaciju nepristupačnih oblika hraniva u pristupačne ili potpomažu korijenu biljaka kod usvajanja vode i hranjivih elemenata.
Mineralna đubriva po složenosti mogu biti prosta i složena (miješana i kompleksna). Prosta (jednostavna) su ona mineralna đubriva koja sadrže samo jedno biljno hranivo, a složena su ona koja sadrže dva ili više biljnih hraniva.
Tako prosta ili jednostavna mineralna đubriva mogu biti: azotna, fosforna, kalijeva, kalcijeva, borna, cinkova i sl. ovisno koji hranjivi element ona sadrže.
Azotna đubriva koja se inače najviše upotrebljavaju tokom vegetacije za prihranu poljoprivrednih kultura, zavisno u kom obliku se azot u njima nalazi mogu biti:

  • amonijačna (azot se nalazi u obliku amonijačnih soli kao što su npr.: amonij sulfat, amonij hlorid, amonij karbonat),
  • nitratna (soli nitratne kiseline kao što su npr.: kalcijev nitrat, natrij nitrat i sl.),
  • amonij-nitratna (amonij-nitrat, krečni amonij-nitrat ili poznatiji kao KAN),
  • amidna (urea, kalcij cijanamid).

Fosforna đubriva su soli ortofosforne kiseline, ali mogu biti i metafosfatne kiseline, pirofosfatne ili polifosfatne kiseline. Polifosfati su bolje topiva forma fosfata.

Kalijeva đubriva se proizvode najčešće na bazi kalij sulfata, kalij hlorida ili kalij karbonata.
Složena đubriva mogu biti miješana i kompleksna. Miješana nastaju fizičkim miješanjem dva ili više pojedinačnih đubriva i na takav način se mogu praviti ciljane formulacije i odnosi hraniva u miješanom đubrivu. Nedostatak ovih đubriva je u tome što usljed fizičkog miješanja pojedine komponente sadrže samo određeno hranivo i pri rasipanju miješanog đubriva može doći do neravnomjerne distribucije po zemljištu pojedinih komponenti npr. azota, fosfora i kalija, što u konačnosti može da dovede do neravnomjerne ishrane biljaka i plodnosti zemljišta. Za razliku od miješanih đubriva složena kompleksna đubriva su ona kod kojih je u postupku njihove proizvodnje prilikom miješanja komponenti, došlo do razvijanja određenih hemijskih reakcija između njih. Tako u konačnosti kod ovih đubriva svaka granula ili čestica praha sadrži sva hranjiva u omjeru, obliku i sl. karakterističnom za tu vrstu đubriva. Rasipanjem ovih đubriva ne može biti neželjenih efekata koje smo naveli kod rasipanja miješanih đubriva.

Prema agregatnom stanju đubriva se dijele na: čvrsta, tečna i gasovita.

Čvrsta đubriva mogu biti granulirana (nastaju sušenjem viskozne mase u struji toplog zraka), praškasta (u vidu praha, obično su potpuno vodotopiva) i peletirana ( prah komprimiran u granule ili štapiće-brikete, koji mogu sadržavati još neke druge materije kao što su hormoni, pesticidi i sl.). Na tržištu su danas sve više prisutna organska peletirana đubriva, koja u nedostatku klasičnih organskih đubriva mogu da ih zamjene (Italpollina, Bio-rex, Stallgrena, Phenix Fruttoro i sl.). Također u čvrsta đubriva spadaju i klasična organska đubriva (čvrsti stajnjak, kompost, treset, lumbrihumus i sl.).

Tečna đubriva se dijele na prave rastvore (ne stvaraju taloge) i suspenzije. Ona obično pored NPK hraniva sadrže jedan ili više mikroelemenata ili mikroelemente pa se nazivaju i mikrođubrivima. U skupinu ovih đubriva mogu se ubrajati i praškasta vodotopiva đubriva (kristaloni), koja se otapaju u vodi neposredno prije njihove primjene. Ova đubriva su najčešće kompletna tj. sadrže skoro sva neophodna makro i mikro hraniva različitih formulacija prilagođenih određenim fenofazama rasta i razvoja biljaka (početak vegetacije, faza cvjetanja, faza jakog vegetativnog porasta, faza oplodnje, faza rasta i razvoja plodova itd.). Ova đubriva (kristaloni) određene formulacije imaju obično određenu boju radi lakše identifikacije od strane korisnika. Vodotopiva đubriva (kristaloni) su najčešće namijenjena za prihranu biljaka putem sistema za navodnjavanje (fertigacija) i/ili preko lista (folijarno). Učinkovitost im je vrlo visoka, međutim s obzirom da se primjenjuju u vrlo niskim koncentracijama (cca. 0,1-0,2%) djelovanje im je relativno kratko 10-14 dana. Zbog toga se ova đubriva primjenjuju više puta u toku vegetacije.

Gasovita đubriva su ona koja pri normalnoj temperaturi i atmosdferskom pritisku se nalaze u gasovitom stanju kao što je npr. amonijak.

Pored navedenih mineralnih đubriva, proizvode se i tzv. sporodjelujuća mineralna đubriva. Ova đubriva u postupku proizvodnje kao krajnji produkt daju sintetske spojeve koji se sporije otapaju (razgrađuju) ili su granule kod ovih đubriva u postupku proizvodnje obložene specifičnim materijama koje ne dopuštaju brz prelazak ili otapanje hraniva iz granule i njegovo oslobađanje u zemljište. Ova đubriva zbog toga imaju produžen efekat koji može trajati tokom cijele vegetacije biljke ili od 1 do čak 24 mjeseca. Klasični primjer ovih vrsta đubriva jesu npr. N-sporodjelujuća đubriva koja sadrže inhibitore nitrifikacije koji sprečavaju proces nitrifikacije amonijaka do nitrata u zemljištu. Na ovaj način se povećava stepen iskorištenosti azotnih đubriva zbog spriječenosti pretvorbe azota do nitrata koji su podložni ispiranju pogotovo kada se radi o lakšim vodopropusnim zemljištima, zemljištima koja se navodnjavaju ili gdje su područja sa toplijim klimatima. Pored ove uobičajemne tehnologije za dobijanje sporodjelujućih đubriva, postoje i druge kod kojih se granule đubriva presvlače sa otopinom sumpora, voskovima, polimerima i sl. materijama koje sporije propuštaju vodu u granule i na takav način usporavaju otapanje hraniva u njima.
Prema vremenu unošenja đubriva se dijele na:
- Osnovna đubriva. Ova đubriva se unose sa osnovnom obradom zemljišta, tj. pod brazdu. Đubriva koja se primjenjuju za osnovno đubrenje su organska (stajnjak, kompost, zaoravanje biljnih i životinjskih ostataka i sl.) i mineralna NPK đubriva sa naglašenim sadržajem fosfora i kalija i što manjim sadržajem azota u formulaciji.
- Startna đubriva. U ovu skupinu đubriva spadaju ona koja se dodaju neposredno pred sjetvu/sadnju ili sa sjetvom/sadnjom. Primjenjuju se one NPK formulacije mineralnih đubriva koje se moraju prilagoditi stanju ovih hraniva u zemljištu, vrsti biljaka, tj. njihovim zahtjevima. U početnim fazama rasta i razvoja biljaka tj. njihovog korijena vrlo bitno je obezbijediti optimalnu ishranu sa fosforom.

- Đubriva za prihranu. Ova đubriva se dodaju u toku vegetacije i ista treba prilagoditi određenim fenofazama rasta i razvoja biljaka. Za prihranu se prije svega dodaju azotna đubriva i to u pravilu kada su potrebe za azotom najveće (faza intenzivnog porasta vegetativnih organa i dijelova biljaka). Osim azota za prihranu se preporučuju i drugi elementi biljne ishranen. Tako npr. prihrana sa borom je vrlo bitna i preporučuje se u fazi prije cvijetanja, za vrijeme i nakon cvijetanja biljaka (tokom oplodnje). Prihrana sa kalcijem je takođe važna i preporučuje se u više navrata, posebno kod jabučastog voća i plodovitog povrća u periodu od obrazovanja plodova pa do njegovog sazrijevanja (pozitivno utiče na čvrstoću plodova). Ista ili slična preporuka za prihranu kao za kalcij važi i za kalij. Kalij ima važnu ulogu u formiranju i obrazovanju plodova, sintezi šećera, kiselina i utiče na obojenost olododova. Prihrana se može provoditi direktnom primjenom i unošenjem đubriva u zemljište (zakopavanjem, kultiviranjem i sl), putem sistema za fertigaciju sa vodotopivim đubrivima ili preko lista (folijarno).


Dr Hamdija Čivić

Ured za harmonizaciju i koordinaciju sistema plaćanja u poljoprivredi, ishrani i ruralnom razvoju Bosne i Hercegovine

Svi tekstovi

DODATNE POGODNOSTI ZA REGISTROVANE ČLANOVE I SARADNIKE
© 2016. moja-farma.com, Sva prava zadržana